Spašavate li vi nekoga? | Melita Manojlović

Spašavate li i vi nekoga, Melita Manojlović

Spašavate li vi nekoga?

Prečesto se događa u odnosima da se partneri međusobno dopunjuju. To je naravno dobro. Međutim, mi u NLP-u prepoznajemo neke ljudske simbioze koje nisu bas presjajne.

 

Naime, mi ljudi svi imamo svoje unutarnje strukture koje smo stekli tijekom života. Na te strukture, programirali su nas roditelji i život. Sve strukture služe svrsi i uvijek za čovjeka imaju neku dobit. Ta dobit je često utemeljena na onim nedostatcima koje čovjek misli da ima.

 

Recimo ako netko misli da ne može postići bolji uspjeh od onog koji već ostvaruje, onda se zna dogoditi da u potrebi da prikrije svoje nedostatke počne oko sebe kreirati situacije koje su negativne i koje ga dovode u stanje iz kojeg baš ništa ne može poduzeti. Naprosto se slože neke situacije protiv kojih se ne može i eto osoba ima priliku dokazati sebi da doista ne može postići ono što misli da ne može postići. Tako živi ulogu žrtve i ima značajnu dobit od toga.

 

Nepreuzimanje odgovornosti

 

Jedna od dobiti žrtve je nepreuzimanje odgovornosti koja je neizbježna za svaki život. Tada ima tendenciju prepustiti odgovornost ljudima oko sebe i nerijetko se dogodi i da to uspije. Naime, žrtvi je potrebno da ostane u toj ulozi, a da bi ostala, jedna od važnijih osoba koje treba je spasitelj. Netko tko će je spašavati.

S druge pak strane, dogodi se da ljudi kroz svoj život steknu uvjerenja da su za sve krivi i da moraju puno toga dobroga napraviti da bi se dokazali i dobili status dobre i uspješne osobe. To su ljudi koje su roditelji u djetinjstvu nerijetko ponižavali govoreći im da štošta ne mogu napraviti ili pak druga krajnost da oni mogu sve i više nego je potrebno, odnosno i više nego je njihova odgovornost da bi se dokazali sebe i svoju vrijednost.

 

Žrtva i spasitelj u ulogama partnera

 

I tako u tom životu često se dogodi da se sretnu žrtva i spasitelj, recimo u ulogama partnera. Jedan ima potrebu poduzimati puno toga i dobiva svojevrsnu satisfakciju onda kada doprinosi za druge i samo se tako osjeća dobro i vrijedno, dok drugi nema apsolutno nikakvu potrebu da bilo što poduzima u svom životu prepuštajući sve slučaju ili spasitelju.

 

U vezama se ova simbioza jako lijepo vidi, a i sami ćete prepoznati jeste li u njoj ako samo obratite pozornost na to tko od vas dvoje ima potrebu i prvi povlači pitanja, poziva na razgovor i dogovor onda kada se dogodi nešto što treba riješiti u životu.

 

Ako ste vi ti koji poduzimate i inicirate takve sastanke s partnerom, pokušavate mu objasniti situaciju i dajete moguća rješenja, dok on ili ona s druge strane ništa ne poduzima, ali uglavnom i nema što za reći na tim sastancima, onda je gotovo sigurno da ste preuzeli identitet spasitelja. Vjerujem da u tome pronalazite veliko zadovoljstvo i dobit, no zapitajte se dvije stvari. Prvo, hoće li vam vaš partner nakon što prestanete davati rješenja pružiti podršku i poduzeti bilo što da barem razmotri i prizna postojanje problema? I drugo, što će partner žrtva napraviti onda kad doista prestanete nositi svu problematiku i rješenja na svojim leđima?

 

Najčešće se događa da žrtva prestaje biti žrtva kad izrazi ljutnju, pogotovo tamo gdje je postala žrtva, no to sigurno nije postala s vama. I zato ljutnju nema potrebe izraziti niti svoje traume može izliječiti u odnosu s vama.

 

U odnosu s vama ona samoodržava svoju ulogu i onda kada joj odlučite prestati davati podršku i izađete iz te simbioze, žrtva će početi djelovati tako da vas ugrozi kako bi ona i dalje ostala u svojoj ulozi. Tada ćete i vi biti na strani “agresora” i ona će napraviti sve da vas tako predstavi kako bi i dalje ostala žrtva, a iz odnosa s vama uzet će za sebe sve dobrobiti koje će joj pomoći da u toj ulozi ostane. Recimo, materijalne dobrobiti. Žrtva će biti u stanju da sve što ste vi doprinijeli dok ste bili u odnosu s njom zaniječe i pripiše sebi, kako bi se financijski osigurala i ostala u zoni komfora u kojoj ne mora preuzimati odgovornost. U tom procesu može biti jako agresivna prema vama i to jako otvoreno.

 

Opet će svu odgovornost i problematiku svaliti na vas, a za svoju bol što ste je ostavili, ishodit će materijalnu i društvenu dobit. Dakle, žrtva će tada postati proaktivna kako bi očuvala svoju ulogu i bit će u stanju napraviti sve što inače ne može. Pokrenut će se, no nažalost opet na vašu štetu. Neće biti sposobna preuzeti odgovornost i započeti svoj život, nego će gledati da što više izvuče od vas i opet iskoristi.

 

Nažalost, u takvim se situacijama spasitelj ne zna braniti jer prije svega želi pomoći ljudima i zbog toga obično loše prolazi, pri čemu izostaje i ono zadovoljstvo koje je nekada imao jer se ipak osjeti iskorištenim.

Vjerujem da su mnogi od vas, pogotovo ako ste obiteljski nastrojeni, skloni ovakvim ili sličnim simbiozama. Vjerujem da je i to neka vrsta ugode koju osjećate, no ipak pripazite. Pogledajte koliko odgovornosti preuzimate, a koliko je preuzima druga osoba i što prije predajte višak odgovornosti onome kome ona pripada.

 

Što prije to napravite, manje će vas boljeti, a i odnos u kojem se nalazite će imati priliku postići balans. U suprotnom, uložit ćete puno sebe u cijelu priču i na kraju se, nažalost, razočarati. U koga? Pa u sebe. Jer ste toliko toga dali, a niste tražili da bude uzvraćeno. U žrtvu sigurno nećete jer ona i tako nije imala odgovornost.

Nema komentara

Komentiraj!