tra
27
2018
Život ipak ima uputstvo za uporabu
Svima nama se u životu dogodi da zapnemo. Idemo nekim putem kojeg smatramo dobrim za sebe i, naravno, koristeći svu svoju mudrost, mislimo da radimo najbolje moguće, no svejedno zapnemo. Neki naši svjetonazori i načini funkcioniranja koje znamo pokažu se neučinkovitima.
Ponekad se čini da je čovjek poslan na ovaj svijet bez uputstva za uporabu.
Od malih nogu uče nas štošta, no nitko nas ne uči kako živjeti. Kada se dogodi nešto negativno, najčešće opravdanje za takve situacije odrasli pronalaze u sudbini. Što jedno dijete zna što je sudbina? A odrastao čovjek?
Kad se malo osvrnem iza sebe, znajući sve što znam o životu danas, pod taj pojam ne znam što bih stavila. Ali doslovno.
Je li život kakav živim moja sudbina? Pa ja sam ga odabrala.
Odlučite se za promjenu
Sjećam se vremena prije otprilike sedam godina, jednog trenutka kada sam odlučila da ću u životu nešto promijeniti. Rekla sam tada potpuno nesvjesno svom suprugu da ako nešto ne počnemo poduzimati, ako ne pokrenem situaciju u drugom smjeru, probudit ćemo se jedno jutro u daleko većim problemima nego što smo sad.
Ako pustimo da se stvari odvijaju bez našeg djelovanja ili bolje reći prisustva, život može otići u smjeru u kojem ne želimo.
Naime, do tog trenutka naš je život bio relativno ok, no stvari su se počele otimati kontroli. Sve što smo imali i što je bilo «sigurno» postalo je nesigurno. Recimo, neki prihodi na koje smo se oslanjali i koji su bili izvan nas. Neka materijalna dobra koja smo imali, znala sam da ona postoje, ali da ne mogu vječno trajati. Osim toga, materijalno dobro je izvanjsko. Mi smo imali stan koji smo iznajmljivali i on je pokrivao jedan dio financija koje su nadoknađivale našu nesposobnost da se okrenemo oko sebe i poduzmemo korake prema naprijed da bi stvarali nešto novo. Zapravo, da bi sebe pokrenuli, da bi upogonili našu kreativnost i sve ostale resurse, da bi počeli proizvoditi.
Čovjek se nikako ne može osloniti na izvanjske okolnosti jer su one bezuvjetno promjenjive, zato su mu i dane one unutarnje.
Međutim, u tom trenutku nisam znala ni kako ni što, samo sam odlučila da krećem u fazu promjene.
I, zapravo, početak promjene takav i treba biti. Odlučan, bez puno razmišljanja o tome što, kako i kamo. Da bi se promjena dogodila, odluka je prvi i zadnji najvažniji aspekt. Sve između se složi jednostavno ili manje jednostavno, no bez odluke, nema pomaka.
Svemir zna
Sjećam se da je tada, kada sam to rekla suprugu, moja odlučnost bila velika i znala sam da ću u nečemu uspjeti. Osjećala sam da u meni leži veliki potencijal kojeg sam ugušila mislima da ja mnoge stvari ne mogu ili su nemoguće, ali puno više sigurnom zonom koja me okruživala, tj. materijalnim sredstvima koja su omogućila da postanem inertna i da ubijem svoju kreativnost.
Ono što je čovjeku nepoznato, plaši ga, no vjerujte mi, bolje je kada ne znate što vas čeka nego kada znate. Onda kada ne znate, prepuštate se polju koje vas vodi tamo gdje trebate biti, umjesto tamo gdje mislite da trebate biti.
Onda kada izrazite želju za promjenom, često ne znate kamo ćete, ali Svemir zna. Njemu je potrebna samo vaša odluka da izlazite iz glupe sigurne zone. On je tada najsretniji s vama i vašom odlukom jer za vas tada ima puno mogućnosti i za vas tada otvara neslućeno velike i široke puteve. U svemu prije toga vi svojim mislima ograničavate njegovo djelovanje prema nekim zamišljenim smjerovima koji su obično samo mrvice kruha koji vam inače pripada.
Kada se životu prepustite, on vas dovede tamo gdje trebate biti.
Moj život je, onog trenutka kada sam donijela odluku, mene odveo pravac na tečaj NLP-a.
Svemir je viša inteligencija koja vidi širu sliku i zna daleko više od naših roditelja. Dok je moja mama imala ideju da nađemo vezu za dobar posao i još se aktivno angažirala oko toga, moj Svemir je meni u misli učačkao misao o tome da ja zapravo najviše trebam neke odgovore kako život funkcionira, neke psihološke strategije i pravila kako ljudi funkcioniraju pa da s tim znanjem krenem prvo razumijevati sama sebe, a onda i druge ljude i procese koji se događaju u životu. Mnoge situacije i ljudi su mi se dogodili, a nisam znala zašto. I stalno sam ponavljala iste greške koje su me dovodile na isto ili slično mjesto. Za rješenje te situacije ne bi mi puno pomogla veza za posao jer bi me opet umjetno postavila na mjesto na kojem bi se tko zna kako osjećala i s čim bi se morala boriti, dok je moj Svemir skužio da meni fali životne i psihološke mudrosti te pred mene stavio tečaj NLP-a.
NLP – životna škola
Na tečaju sam dobila upravo sve odgovore o tome kako i zašto ja funkcioniram tako kako funkcioniram, zašto se drugi ljudi ponašaju kako se ponašaju, te kako sve to promijeniti, kod sebe i kod drugih. Zatim, doznala sam kako životni procesi funkcioniraju, gdje griješim i kako je bolje, kako postaviti ciljeve i kako raditi na sebi da bi bila uspješna i u socijalnom aspektu i onom osobnom razvoju, kako ne zapinjati i kako se kretati prema naprijed, te iskoristiti svoje potencijale do maksimuma.
I sve sam to napravila.
Sve što sam čula na tečaju bilo je daleko učinkovitije i važnije za mene od svih drugih škola i savjeta koje sam dobivala okolo, pogotovo onih poput maminog koji dolaze iz kolektivne svijesti, a ne iz mene same. Jer kad je nakon tečaja sav potencijal počeo izlaziti iz mene, samo zato što sam dobila dobro uputstvo na tečaju kako s tim potencijalom upravljati, ni mama me rođena nije prepoznala. Dobro, priznala je da je mislila da toliko mogu, ali nije znala koji savjet da mi da, pa da to i postignem.
Kako bi i znala kad ni sama nije prošla životnu školu koja daje takva objašnjenja i praktične načine kako da to postignemo. Imala je samo vlastitu životnu školu koja je bila prepuna lekcija koje su jako teške i ograničavajuće. Što mi je drugo mogla dati osim svog iskustva.
Normalno je da svaki, a ma baš svaki čovjek na planetu u ovom trenutku ne poznaje neke životne teorije i procese, a još uvijek nije normalno da se isti taj čovjek educira o životu, ljudima, psihologiji već od malih nogu.
