Život je pokretna traka, nemoj stati

Promjena ništa ne čeka, ona se dešava sama.

 

U životu prolazimo različite faze koje ne možemo zaustaviti. Dogodi se često nešto što nismo planirali, predvidjeli.

 

Zato ja kažem da je život pokretna traka.

 

I to je odlična metafora koja objašnjava što se zapravo dešava u našem unutarnjem svijetu.

Znaš ono, ideš kroz život, radiš svaki dan sve najbolje, a onda se dogodi nepredviđena situacija na koju reagiraš različito… Nekad padneš, pa ti treba vremena da se ili pomiriš sa tim da si pao ili pokušaš popraviti to nešto, kad se uopće digneš i oporaviš od tog pada.

 

I, opet nastaviš dalje kako najbolje znaš.

 

Zašto se to dogodi?

Zato što postoji onaj dio koji ja znam da se dešava u mom životu i onaj koji ne znam.

 

Onaj dio koji ja znam je onaj koji mi je poznat, svakodnevica, rutina, moji okviri u kojima se krećem, znanja koja imam i težnje koje su tu i koje mogu kontrolirati.

 

Onaj dio koji ne znam da se dešava je isto u meni, to je onaj kojeg nisam svjestan, a tiče se onoga što stvarno zaslužujem i kamo me želi moj Bog odvesti.

Ta dva se uglavnom razlikuju utoliko što mi često o sebi ne mislimo tako široko i veliko i ne vidimo put koji doista zaslužujemo, jer nam je nepoznat.

 

To što nam je nepoznat, ne znači da nije naš.

Samo da ga ne vidimo.

 

Zato postoji pokretna traka na kojoj smo konstantno. Pokretna traka koja kreira nepredviđena iskustva da bi nam ukazala na taj put. Ona od nas traži prvo da se krećemo, da ne stojimo, jer na pokretnoj traci se ne stoji. Ako staneš past ćeš, kao što se i Planet okreće da bi sve funkcioniralo. Ako stane dogodiće se potres.

 

Baš tako je i u životu!

 

Bude potres kad stanemo! To su te nepredviđene situacije koje se dogode, koje za svrhu imaju naše pokretanje.

I zato, ako stanemo, možemo očekivati potres.

 

Kako mi to radimo? Tako što ne unosimo nove akcije u život. Ne poduzimamo.

A kretanje treba akciju, dešavanja, događanja…

 

Evo, na primer, i ja kad stanem sa vježbanjem, kičma mi se ukoči i tako me opomene da sam stala i da mogu ostati zakopana za krevet ako tako nastavim. E tek tad ništa ne mogu.

 

Jedino što mi pomaže da budem ok na tom polju, da se normalno gibam jeste upravo kretanje.

Nema operacije koja mi može popraviti stvari, jer sustav kaže, ako staneš, past ćeš!

 

Prije 15 godina, bila sam u fazi u kojoj je sve stalo oko mene. Posao koji sam radila je stao, nisam više starim strategijama i vještinama mogla dobiti isti takav posao.

Život mi je prosto uzeo ono što je do tad bilo funkcionalno i ja sam pala. Nisam mogla da se krećem putem i na način koji je do tad funkcionirao.

 

Tada sam se (po)krenula i počela da radim na sebi i da tražim odgovore zašto? Nije mi bilo jasno kako je to moguće.

 

Onda sam saznala priču o pokretnoj traci i da je za mene bilo vrijeme da idem dalje, da napredujem, da saznajem nove stvari, stječem nove vještine i tako otvaram nova polja, tako se krećem po pokretnoj traci.

Umjesto (o)stajanja tamo gdje mi je sve bilo poznato,  trebalo je da krenem u upgrade života i posla.

 

Dakle, promjena se sama dešavala, ona nije čekala ništa. Dešavala se u onom dijelu mene koji je meni nevidljiv, i naravno da sam to primijetila. Po osjećaju ličnog nezadovoljstva, po potrebama koje su veće od onih koje si mogu priuštiti, po tome što sam počela da se debljam bez razloga od toga svega, po bezvoljnosti, po nedostatku radosti i, naravno ponekad, i ljubomori prema drugima koji su sretni, zadovoljni ili ostvaruju bolje rezultate od mene.

 

Svi mi znamo da se pokazatelji za promjenama javljaju i primjećujemo ih, ali problem je što ne znamo kako da upravljamo životom da bi promjenu izveli na pravi put.

 

Strahovi su u toj fazi normalni, i onaj osjećaj da trebamo naći neko sigurno utočište u kojem ćemo osigurati elementarne životne potrebe!

 

Tada se okrećemo mami, tati, bližnjima koji će pomoći privremeno, ali frustracija je ogromna jer nitko ne razumije što se u stvari dešava. Svi imaju neke ideje uz koje slušajući ulazimo u još veću frustraciju, i onaj osjećaj da nas nitko ne razumije i da moramo nastaviti prema van producirati sliku kao da je sve u redu i još dodatno potisnuti kretanje, te završiti u jako lošim stanjima.

 

To su situacije u kojima najprije trebamo razumijevanje zašto se nešto dešava. A ja ću biti srećna ukoliko ste iz ovog teksta sebi pronašli neke odgovore na to čuveno pitanje – zašto.

 

A kako doći do rješenja, e za to vas mogu provesti kroz proces tijekom NLP Practitionera jer on tome i služi.

Da osvijestite zašto ste tu gdje ste, koji su podsvjesni uzroci, što taj Svemir od vas hoće, na koji put vam ukazuje i da vas istrenira mentalno da taj tempo na pokretnoj traci i postignete, te usmjerite sebe na svoj put i ostvarite taj rast koji je na redu u vašem životu!

Vidimo se!